KANDIDAT ZA AMBASADORA CG U SRBIJI: Farsa je tu, da se podsetimo tragedije

16:11

Crna Gora 0

"Kad je farsa već tu, da se podsjetimo i tragedije," kaže kandidat za ambasadora Crne Gore u Srbiji Želidrag Nikčević, koji u tekstu povlači paralele između Omer paše Latasa i Dritana Abazovića.

KANDIDAT ZA AMBASADORA CG U SRBIJI: Farsa je tu, da se podsetimo tragedije
Printscreen

"Omer-paša Latas imao je vrlo ozbiljnu podršku najmoćnijih faktora tzv. međunarodne zajednice. NJegova misija predstavljala je veliku nadu u oblasti ljudskih prava, uz striktno obećanje sveobuhvatnih socijalnih, ekonomskih i političkih reformi. Pravi je trenutak za regionalni preobražaj, da se konačno srede prilike u nemirnom kutku Balkana.

I izabrana je prava osoba. Dobar poznavalac domaćih prilika, skoro pa familija – bivši Mića Latas iz Janje Gore, sada udarna pesnica i spasilac Imperije.
Kakva je njegova pregovaračka taktika?

Znate i sami, jer ste čitali Andrića: tokom pregovora sa Bogdanom Zimonjićem, da bi ga savio i smekšao, Omer-paša teatralno skida seraskerski fes („a to što je bez fesa kao da je na pola go“), pa se onda i „krstom krsti kao kakav crkvenjak, naviklim pokretima“). Bravo, Omere! To će da donese dosta srpskih glasova!

Pročitajte još:

Pročitajte još:

Pročitajte još:

Pročitajte još:

Pročitajte još:

Pročitajte još:

Sve, dakle, do sitnica razrađena fizička i duhovna pantomima prebjega koji nema moralne tačke iz koje govori i kojem pristaje svaka uloga u vlastitom pozorištu sjenki. Potpuno moderno, evroatlantski, on želi „da bude sve što čovjek može postati i biti“, a retrogradni Zimonjić hoće samo „da bude i ostane ono što jeste“.

Andrić nam neumoljivo predočava sve što treba da znamo o protejskoj svijesti velikog reformatora. O njegovoj potrebi da uvijek bude neko drugi, da za svoje ciljeve iskoristi sve što se iskoristiti može, čak i bivše porijeklo, maternji govor i ime, čime i nasrće na Zimonjića („pod kojim škripe i jecaju drvene stepenice“) kao na zatvoren grad.

Prateći najnovije vijesti iz murtad-tabora (koji bi mogao da se zove i „tas na vagi“), mi i danas vidimo njegovo munjevito mijenjanje registara od laskanja i obećanja do prijetnji i ucjena, njegovo neurotično, kockarsko povećavanje uloga pred „dobroćudnim i učtivim“ ali i „uvredljivo uzdržljivim“ gatačkim knezom, u čijem liku se veliki reformator susreće sa pritajenom snagom porobljenog naroda.

Kako na ove reformske ponude reaguje Zimonjić? On, kaže Andrić, samo ćuti. On je poput stanac-kamena koji je u zemlji, i iz te zemlje taman dovoljno vidljiv, bez potrebe za gestom i za riječju. On je, u stvari, narod koji se u vjekovnoj patnji naučio da čeka i koji sad kroz Zimonjića pritiska Latasa „celom težinom svoga nasmejanog ćutanja“. Bezizrazno Zimonjićevo lice ne šalje niti želi da primi bilo kakav znak koji bi ga mogao uvući u nekakvo saučesništvo ili koji bi mogao ličiti na neku, makar i trenutnu vezu sa Latasovim svijetom. Znajući da prave veze ne može i ne smije biti – on te znakove prosto ne želi da razumije.

Ukratko: Bogdan Zimonjić nema baš nikakav koalicioni kapacitet, ne potpisuje nikakve memorandume o saradnji. Ne mora ništa da objašnjava svojoj izbornoj bazi, jer je svima sve jasno kao dan.

Da ne dužim priču: posle odlaska velikog reformatora, instaliranog od strane najmoćnijih faktora tzv. međunarodne zajednice, ostala su samo zgarišta. Pustoš, nemoćni ljudi suočeni sa očajem i ništavilom.

Eto zašto nam se Dritanov „murtad-tabor“ ukazuje kao sablasna institucija onih koji su svjesno sve konce pokidali u oholom pokušaju da, ne pripadajući ničemu, budu proizvod biografije koju će isključivo oni sami sebi pisati, pa dostaviti najbližoj ambasadi.

A roman jeste nedovršen, u pravu ste. I upravo se dovršava."

Komentari(0)

Loading