Na granici

12:18

24 novembra, 2021

LOGOR ZA DECU U DRUGOM SVETSKOM RATU Stratište u Plavu, „KUĆA DŽUDOVIĆA“: Ako hoćeš da ubiješ jedan narod, prvo mu ubij decu

Glavna stratišta, zbog "neraščišćenih računa" iz prošlosti, u toku rata, bila su Velika i Plav.

Foto: Printscreen

– Okupacijom od strane italijanskih fašista 1941. godine, plavsko-gusinjski kraj je proglašen „oslobođenim“ i priključen takozvanoj velikoj Albaniji. Pod okupacijom je ostao sve do konačnog oslobođenja 1945. Za to vrijeme pravoslavni živalj je bio izložen velikom nasilju i stradanjima. Glavna stratišta, zbog „neraščišćenih računa“ iz prošlosti, u toku rata, bila su Velika i Plav.

Nad nedužnim žiteljima Velike izvršen je pokolj 28. jula 1944. godine, a u Plavu su početkom jula 1941. ovdašnji kvinslinzi i sluge okupatora – vulnetari i balisti, osnovali zloglasni logor. To je bio koncentracioni logor i jedini logor za žene i djecu u Crnoj Gori u vrijeme Drugog svjetskog rata. Najbrojnije žrtve ovog stratišta bila su djeca. U logoru je umoreno 31 dijete! Posjedujemo svu dokumentaciju o tome…

Ovako, za „Novosti“, govori prof. dr Marko Knežević, o Plavskom logoru koji se nalazio u višespratnoj kući Vukote Džudovića u centru varoši, i o stravičnoj tajni crnogorskih komunista „da se ne bi remetilo proklamovano bratstvo i jedinstvo“, u Crnoj Gori kao sastavnom dijelu tadašnje socijalističke (Titove) Jugoslavije. Plavski logor, kao i fašistički genocid u Velici 1944. godine, bili su „zabranjena“, odnosno tabu tema gotovo 70 godina.

Prema rečima Kneževića, Plavski logor su početkom jula 1941. osnovali vulnetari (dobrovoljačka milicija sastavljena od Albanaca sa Kosova koju je osnovala italijanska vojska) i balisti, na čelu sa vođama Šemsom, Rizom i Šabom Ferovićem iz Plava.

– Prihvaćena je fašistička deviza: „Ako hoćeš da ubiješ jedan narod, prvo mu ubij djecu!“ Otuda, nije slučajno da su djeca bila među najbrojnijim žrtvama u veličkom genocidu 1944. godine – kaže Knežević.

Svoje izlaganje o ovom logoru imao je na naučnom skupu u Velici, gde je kazao da kuća Džudovića nije mogla da primi sve zatvorenike, pa su za smještaj zarobljenih korišćene i druge zatvorske prostorije u srpskim kućama u Plavu, pa je realna procjena da je kroz logor prošlo oko 500 zatočenika.

Zločin se ne smije zaboraviti, jer je zaborav drugo ubistvo nevinih, što takođe predstavlja zločin. Zato, zločin treba zapisati i sačuvati od zaborava. Kao jedan od preživjelih dječaka Plavskog logora, morao sam da ispunim dug prema stradaloj djeci i ostalim žrtvama tog logora, među kojima su moj maloljetni brat Miroslav Mišo i sestra Kosa (pogrešno preimenovani u Bratislav i Raku, u Spisku žrtava rata 1941-1945. Saveznog zavoda za statistiku SFRJ).

Prisjeća se da su u prvih sedam dana, kada su zatvor čuvali vulnetari i balisti, u logoru vladali nasilje i haotično stanje.

– Žene i djevojke su izvođene na silovanje! Logoraši u početku nisu dobijali hranu, a djeca su počela umirati od gladi i bolesti. Italijanska komanda je uvažila žalbu logoraša na plavske silovatelje, pa je straža ubrzo zamijenjena italijanskim vojnicima. Od tada je, donekle, kontrolisan ulaz u zatvor, ali je stanje i dalje bilo nepodnošljivo – kaže preživjeli zatočenik logora Knežević.

Hrana koju su počeli da im daju bila je, kaže, neispravna, što je izazvalo srdobolju i druge bolesti kod djece i odraslih.

– U sobama je bilo „presovano“ po sedam-osam višečlanih porodica, većinom majki sa malom djecom. Nužda se vršila po balkonima, hodnicima, pa i u sobama… Gladovali su i odrasli i djeca, ali su glad i bolest teže podnosila djeca mlađeg uzrasta. Samo jednom dnevno logoraši su dobijali poneku mrvicu loše hrane. Italijanski stražari su dozvoljavali djeci izlazak iz logora i ona su odlazila u italijansku kasarnu u Magazama, za hranu. Bilo je muslimanskih porodica koje su logorašima, kao svojim komšijama, prijateljima i kumovima, a neke i kao partizanskim porodicama, povremeno donosile hranu. Našoj porodici pružali su pomoć u ishrani kumovi Hafis i Malić Redžepagić iz Magaza, sa sinovima Selimom i Hamzom – priča Knežević o događajima iz Plavskog logora, koji mu nikad neće iščileti iz sjećanja.

Profesor Knežević svoja sjećanja, uz obimnu dokumentaciju, prenio je na stranice knjige „Murinsko Polimlje“ u izdanju izdavačkih kuća „Štampar Makarije“ iz Beograda i „Obodsko slovo“ iz Podgorice.

– Plavski zatvor ostao je zapamćen po brutalnom, nehumanom i sadističkom ponašanju vulnetara i balista prema logorašima. Prema spisku žrtava rata 1941-1945, Saveznog zavoda za statistiku SFRJ u Beogradu, u njemu je umrlo od gladi i bolesti 27 djece, ali sam istraživanjem došao da podatka da je njihov broj – 31! Iz Gornje Ržanice, kod Plava, umrlo je 16 djece, iz Vojnog Sela i Đuričke rijeke po deset, iz Novšića i Velike po dvoje, a ostala iz Brezojevica, Plava… Taj spisak nije konačan, jer u njemu nedostaju djeca koja su umrla od posledica gladi, bolesti i drugih uzroka nakon napuštanja zatvora – kaže Knežević, koji je zabilježio tragediju porodice Radivoja Ljutića iz Vojnog Sela. U Plavskom zatvoru umro mu je sin Marko od tri mjeseca, a njegova supruga Dunja, nakon bjekstva iz zatvora, u potrazi za zbjegom morala je da baci živo dijete u blato da ono ne bi plačem odalo zbjeg.

– NEKE izbjegle porodice iz Novšića, Velike i Gornje Rženice uzeli su na „besu“ Šiptari iz Gornje Ržanice – Džema Tahirović, Miljuš Novović i drugi. Garantujući im sigurnu zaštitu smjestili su ih u svojim kućama. Međutim, kada su naišli naoružani balisti i vulnetari iz Plava i Gusinja, od Džeme i Miljuša nije bilo ni traga ni glasa. Zatečene pravoslavne porodice izbacili su iz kuća, opljačkali njihove stvari i sproveli ih u logor u Plav – dio je sećanja prof. dr Marka Kneževića, koji se mislima često vraća plavskom zatvoru i sjenima braće i sestara, komšija i rođaka.

Pratite Region na Fejsbuku

Komentari (0)

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Pre slanja komentara, molimo vas da se upoznate sa pravilima komentarisanja i uslovima korišćenja sajta.